Razumeti mlade

fotografija je preuzeta sa http://www.youthblog.org/

U većini evropskih društava, smatra se da je „mladost“ period tranzicije između zavisnosti detinjstva i nezavisnosti odrasle osobe, između zavisnosti deteta u porodici, školi i ostalim institucijama koje doprinose socijalizaciji i autonomiji osobe koja radi i koja ima lični život, kao odrasli građanin u demokratskom društvu.

Tokom ovog perioda, mlada osoba se susreće sa mnogo novih životnih situacija i odluka, koje mogu biti povezane sa životom u školi, studiranjem, porodicom i drugim odnosima, slobodnim aktivnostima ili otkriću novih sredina i kultura. Iznad svega, za vreme ovog perioda, mladi ljudi pokušavaju da nađu svoj put u životu, da ostvare svoj identitet, da stanu na svoje noge, i da izgrade nov način da se povežu sa svojim roditeljima i sa svetom odraslih.

Mnogo mladih ljudi prolaze kroz ovaj period bez većih poteškoća, uz pomoć svoje porodice i prijatelja, i sa minimumom upotrebe formalnih ili neformalnih mreža za pružanje informacija i pomoći. Međutim, mnogi drugi, u kontekstu društvenih promena koje su stalne, suočeni su sa izborima koji su izvan njihovog dosadašnjeg iskustva. Ti mladi ljudi osećaju da treba nekome da se obrate, nekome ko bi im ponudio veći dijapazon izbora nego što im je pristupačan i to na način koji će im dopustiti da naprave svoje izbore i da praktikuju svoju sve veću nezavisnost.

Šta je adolescencija

Adolescencija (lat. adolescere rast, sazrevati) prestavlja period života na prelazu od detinjstva ka odraslom dobu, period u kome mlada osoba fizički i psihički sazreva. Za ovaj period života postoji veliki broj definicija, na primer Kejt Levin adolescente definiše kao “osobe na margini”. Ana Frojd u svom delu „Ego i id u pubertetu“ adolescenciju definiše kao razdoblje velikih promena, fizičkih i psihičkih, koje izazivaju nestabilnost i oscilacije u raspoloženju i ponašanju adolescenata. Pisac Čarls Dikins je slikovito opisao adolescenciju: „Ona je najbolje razdoblje života, ona je najgore razdoblje života, ona je doba mudrosti, ona je doba ludosti“. Erik Erikson opisuje ovaj period kao krizu identiteta u kojoj adolescent pokušava da ispuni različite zadatke.

Po Eriksonu jedan od prvih i najtežih zadataka je „formiranje sopstvenog identiteta“, tokom kog se adolescent „traži“ i pokušava da odgovori na pitanja u stilu ko je i zašto postoji. Tokom tog procesa „traženja“ on će učiti od vršnjaka, ali i od rodbine i roditelja i na osnovu tog iskustva pokušaće da pronađe sebe. Menjaće „fazon“ pa će danas slušati jednu vrstu muzike, a sutra drugu, neki će se tražiti grupi pa će se priključiti hipsterima, pankerima, navijačima…, dok će se neki drugi tražiti nezavisno od grupa i truditi se da budu „likovi“ koji su drugačiji.

Drugi izazov sa kojim se adoloscenti susreću je „prihvatanje sopstvenog tela“ koje sve više počinje da liči na telo odrasle osobe. Pojavljuje se maljavost, kod devojčica rastu grudi, javljaju se bubuljice….nastaju različite fizičke promene koje obično iz subjektivnih razloga adoloscenti vide kao mane. Sa druge strane i vršnjaci obično izdvajaju mane i koriste ih u zabavi, davanju nadimaka ( babura, debeli, glavonja, Gonzo, klempa…).

U ovom periodu se javljaju i prvi seksualni odnosi i „prihvatanje seksualnih uloga“, što je još jedan od zadataka koji adoloscent mora da ispuni. Devojčice postaju devojke, a dečaci mladići. Okruženje i roditelji imaju jedan stav o seksu i imaju svoju perspektivu, vršnjaci sa druge strane govore drugačije, i adolescentima je jako teško da prihvate realnost i da se odupru različitim objektivnim i subjektivnim pritiscima i različitim perspektivama. Izazov za adolescente u tom periodu je ugoditi i roditeljima,  a opet biti u skladu sa očekivanjima vršnjaka.

Jedan od zadataka je i „osvajanje slobode“. Odnos sa roditeljima se menja, kao i zahtevi i očekivanja zajednice u kojoj mlada osoba živi. Kako navode različiti autori „u odnos sa roditeljima adolescent unosi lična iskustva i odnos sve više ima karakter jednakih ili skoro jednakih“. Adolescent želi da učestvuju u donošenju odluka u vezi sa njegovim životom, od porodice do škole. Ta želja često dovodi do sukoba sa autoritetima, do žučnih i glasnih rasprava i svađa,  dovodi do toga da se adolscent oseća kao da su svi zlonamerni i neprijateljski nastrojeni prema njemu.

Usled pobrojanih pritisaka sa različitih strana, adolescentima je najlkše da se u ovom periodu oslone na drugare vršnjake. I tokom procesa „traženja“, i kod pojave bubuljica, i kada se govori o seksu i iznose stavovi, drugari su ti koji će uvek biti tu, koji će ih razumeti, podržati, prihvatiti i koji će se zajedno sa njima boriti sa izazovima koje donose samostalnost i svet odraslih.

Adolescenti u Srbiji

Većina adolescenata sa kojima danas rade Kancelarije za mlade su “dežurni mladi”. To su mladi ljudi koji su već aktivni i koji se mogu sresti i u đačkom parlamentu i u biblioteci, aktivni su u lokalnim pozorišnim trupama, bendovima, na svim radionicama, razlčitim volonterskim programima, itd. To su mahom srednjoškolci, jer su i najdostupniji. Prema podacima UNICEF-a Srbija “većina njih je zdrava i ide u školu i većina uspe da izađe iz adolescentskog perioda bez većih problema, ako se izuzme uobičajena tinejdžerska nesigurnost”.

Međutim, postoji ogroman broj adolescenata koje standardni programi i aktivnosti institucija i organizacija ne obuhvataju. Postoje adolescenti koji nikada sami neće imati dovoljno snage da se izbore za usluge koje su im potrebne. Ne samo mladi iz marginalizovanih grupa, već i mladi iz šire populacije koji su “van sistema”, bez zdravstvene knjižice, nisu prijavljeni na evidenciju Nacionalne službe za zapošljavanje, mladi bez posla, itd.

Aktuelni podaci UNICEF-a Srbija govore da sve veći broj adolescenata rizikuje tako što zloupotrebljavaju alkohol i droge i ima nebezbedne seksualne odnose; da za adolescente ne postoje prilagođene zdravstvene i obrazovne usluge; da je broj i ozbiljnost prijavljenih prekršaja koje su počinili maloletnici ; procenjuje se da 11 procenata adolescenata starosti od 15 do 18 godina ne ide u školu, a ta cifra raste do čak 81 procenta među adolescentima iz romskih naselja; da kod Romkinja, stopa pohađanja nastave u srednjoj školi opada kako vreme prolazi, i to od 29 procenata u 15. godini do samo 2 procenta u 18. godini, čime se povećava rizik od ranog stupanja u brak;  da do 30 procenata mladih korisnika droga u Srbiji ima 15. ili manje godina kada prvi put ubrizga drogu. (UNICEF Srbija: Istraživanje višestrukih pokazatelja)

Ovi podaci slikovito opisuju adolescente u Srbiji i govore nam da rad sa adolescentima i ukupna briga o mladima nije samo pitanje omladinskog radnika i ne obuhvata samo volonterizam, slobodno vreme, aktivizam, mobilnost, neformalno obrazovanje i informisanje. Briga o mladima zahteva međusektorski pristup, zahteva da brojne lokalne ustanove i institucije gledaju kroz naočare mladih, zahteva da se ono što stoji u nacionalnim i lokalnim strategijama i planovima za mlade i sprovodi.

Uloga omladinskog radnika

Adolescenti, sa svojom energijom i sve većom svešću o svetu koji ih okružuje, jesu ogroman resurs i mogu dati ogroman doprinos društvu ako im se obezbedi dovoljno prilika, prostora, podsticaja i podrške. U tom periodu istraživanja, ispitivanja, radoznalosti, pritisaka vršnjaka i susretanja sa različitim rizicima važno je razumeti mlade, što je i najvažnija uloga omladinskog radnika.

Uloga omladinskog radnika je da kreira, razvija i realizuje različite programe i aktivnosti za informisanje, edukaciju i mobilizaciju adolescenata, programe koji poboljšavaju njihovo zdravstveno stanje, bezbednost i šanse za zapošljavanje. Takođe, uloga omladinskog radnika je da motiviše mlade da koriste prilike za učenje, praksu, putovanje, volontiranje, itd. sve ono što može biti lični benefit mladoj osobi i što će je sutra na nekom tržištu rada učiniti kadrijom i konkurentnijom.

Omladinski radnik treba da brine o mladima sa kojima radi, da ih štiti i brani, da bude u korak sa njima, a ne ispred njih, možda ponekad i iza njih, da ima prijateljski pristup. Da stvara mogućnosti, deli veštine i iskustva koja će pomoći mladima da rastu i da se razvijaju. Omladinski radnik mora dopustiti mladoj osobi da napravi svoje izbore i da bude nezavisna, da bude slobodna, da može i da pogreši, ali ne toliko da “zauvek skrene sa pravog puta“.

Nažalost u većini opština u Srbiji, uloga omladinskog radnika se prepliće sa ulogom osoba koje treba da na nivou politike za mlade koordiniraju odgovorne aktere. Kako bi prevazišao taj izazov, dobar omladinski radnik se mora fokusirati na omladinski rad i podršku adolescentima, a prvi korak na tom putu je pravljenje razlike između direktnog rada sa adolescentima u Klubovima za mlade i administrativnih poslova u vezi sa brigom o mladima u Kancelarijama za mlade.

Mnogo ljudi zaboravi šta je adolescencija i kako su se oni u tom periodu osećali. Često su vrlo netolerantni prema mladima i očekuju da se mladi ponašaju kao odrasli. Uloga omladinskih radnika je da zagovaraju za mlade ljude, da im budu podrška na putu odrastanja, da utiču na povećanje njihovih opcija učešća, odgovornosti i autonomije, ali i da pomažu roditeljima i zajednici da shvate da je period adolescencije važan proces.

Programi i aktivnosti koje realizuju omladinski radnici, i uopšte servisi i usluge za mlade na svim nivoima, ne bi trebalo da budu generalizovane i iste prema svim adolescentima jer se na taj način mogu prevideti ozbiljni problemi sa kojima se suočavaju posebno marginalizovane grupe mladih.

Na kraju, da bi bio uspešan, omladinski radnik se mora naoružati informacijama i razumevanjem ne samo prema adolescentima, već i prema zajednici,  kako bi se osećao sigurnije i bio uspešniji u radu sa mladima koji prolaze kroz zbunjujuće i često teške godine. Mora beskompromisno učiniti sve,  da ojača i osnaži mlade, zbog budućnosti i njih samih i zajednica u kojima žive.

 

Literatura

  1. Cangelosi, A. (2010.): Youth Information Stater Kit
  2. Web site: http://www.pedagog.rs/adolescencija.php
  3. UNICEF Srbija: Istraživanje višestrukih pokazatelja – MICS (Multiple Indicators Cluster Survey)
  4. Joksimović,  S. (1988.):  Mladi u društvu vršnjaka
  5. Kalaba, V. (2008.): Kako razumeti omladinski rad

 

 

 

 

Comments

comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to Top